Artnit

Ponedeljak, 09 Decembar 2013 21:32

Pretprazničko veče Istaknut

Rembrant van Rajn - Čovek u sobi Rembrant van Rajn - Čovek u sobi

Aleksa Šantić u svojim elegijama izražava tugu za izumrlim domom i žali za nestalom patrijahalnom porodičnom atmosferom iz detinjstva. Ova osećanja i raspoloženja najpotpunije je izrazio u pesmi Pretprazničko veče, koju je napisao 1910. godine.

Izvorište i sadržaj pesme Pretprazničko veče Aleksa Šantić nalazi u svetu detinjstva. U pesmu su utkana tri motiva: motiv usamljenosti i dubokog bola zbog toga, motiv sećanja na toplinu porodičnog života iz detinjstva i motiv stvaralaštva kao nadoknade i utehe u životu.

Pretprazničko veče je mala lirska priča u kojoj se uočava šest poetskih slika.

U središtu prve slike je usamljenost pesnika u porodičnoj kući, u predbožićno veče. Atmosferu karakterišu mir, tišina, nedešavanje, "gluhi časi koji neosetno teku". Iz takvih osećanja i atmosfere proizilazi, sumorno raspoloženje i bol pesnika koji prerastaju u plač. Samo sećanje sa njim plače i u bolu grca.

Druga slika oživljava sećanja na detinjstvo kada je "negda u take noći" soba bila " kô vrt jedan" u kojem je "tekla sreća krotka". Pesnik prikazuje idiličnu sliku sreće patrijahalne porodice. Kandilo sjaji, miriše soba, vatra veselo plamti punim žarom, sjajne pruge svetlosti veselo poigravaju po starom ćilimu. Deca se raduju što je već "grudanju doba". Otac i majka su prikazani kao simboli dečje sreće i sigurnosti. Otac sedi, njegova misao luta, a pogled mu je blag i mio. Do njega sedi majka i košulje šije za Božić i kao da nad svojom decom stalno bdi. Dolasku starog suseda raduju se svi ukućani. Sučući brke, stari sused vešto počinje da priča priču iz dalekog doba, dok deca "gutaju" svaku njegovu reč. Otac uzima gusle u žilave ruke i glasno peva pesmu Strahinjića Bana. Za pesnika je svaki stih te pesme bio kao behar u rosi.

Treća slika je vraćanje iz sećanja u stvarnost pretprazničke večeri. U njoj kao da se sukobljavaju sadašnjost iz prve slike i prošlost iz druge. Kontrast pustoši i praznine u sobi i svetlosti i sreće u detinjstvu izazivaju očajnički krik pesnika: "O mili časi, kako ste daleko! " On shvata da su draga lica nestala davno i da ih uzalud čeka. Bez njih nije nikada sreću stekao i kaže: "Nikoga nema... Sam, k'o kamen, ćutim". Ovi iskazi snažno naglašavaju samoću, prazninu, sivilo i nestajanje. U tom miru i tišini čuje se nežni šušanj "k'o viline kose", iz knjiga, sa prašnjava stola.

Četvrta slika je ispunjena kretnjama, svetlošću, bojama, pesmom. Ona donosi damar postojanja, dah života, svetlost nade. Pesme, simbolično prikazane kao ptice, neke plave, neke kao ljiljan beli, zlatne oživljavaju i okružuju usamljenog pesnika. Neke se viju oko kandila, a neke pred slikom njegove mrtve majke.

Ptice u petoj slici teše pesnika i kao da žele da mu zbrišu tugu svojom pesmom. Njihovi mili glasovi dršću kao luk mlade duge.

U šestoj slici reči pesama odzvanjaju u duši pesnika, "akord zvoni". Svetlost kandila živo trepti i ozaruje sobu. Pesnikova duša se oslobađa napetosti, strepnje, neizvesnosti, negativnih osećanja i raspoloženja, i pesnik kaže: "ja sklapam oči". Potekle su mu suze radosti i sreće, jer više nije sam i napušten, osetio je da ima "porodicu", svoje pesme kroz koju će i dalje da traje. On shvata da njegov život nije bio uzaludan, da je stvorio "porodicu", svoju poeziju koja će ga nadživeti i pronositi njegovo ime.

Pesma Pretprazničko veče Alekse Šantića obojena je tugom i kao da svaka reč ima starinski zvuk. Iako puna bola ona potire usamljenost i budi nadu. U srpskoj poeziji i danas tiho i jarko svetli elegija neprolazne umetničke vrednosti, Pretprazničko veče.

Pročitano 23692 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Pretprazničko veče