Artnit

Četvrtak, 21 Novembar 2013 17:44

Sima Pandurović - Osramoćen san Istaknut

Cinički i grubo zatvorismo srca
Za lepotu zemlje, i zvezda i cveća,
Za intimnu radost, za tuđ bol što grca,
Za ljubav i nemir budućih proleća.

Ravnodušno, mirno napustismo ono
Što je nežna duša prošlosti nam mlade;
Nismo bili tužni, kad pogrebno zvono
Oglasi kraj naše mladosti i nade.

Surovo smo svoje sahranili snove
U sanduke tvrde, u duboke rake
Zaborava večnog, gde se crvi tove,
Zaborava duše i nežnosti svake.

I dok srca naša zagrljajem mira
Mračnoga i teškog leže na dnu groba,
Strasti su povele orgije svog pira
I nas, jadnu decu svoga sramnog doba.

I u noći, koje gavrani se plaše,
Naše besne strasti, s maskama što kriju,
S perversnim veseljem krv života piju, -
Rastočeno vino u bizarne čaše…

Samo, crnim društvom, kao tanak vlat
Na vetru, zadrhti slutnja što se krije.
Monotono, kobno, k'o domaći sat
U zidu, dok jedna opomena bije.

Slućenog glasnika savesti još nema.
Ali on će doći, ma u zadnji čas,
Da nam ipak javi, usplahiren vas,
Da nam se gost jedan u posetu sprema.

I da mladost naša dolazi sa dna
Zaborava našeg, svoga vlažnog groba;
I da će nam doći, u zlokobno doba,
Za osvetu svoga osramoćenog sna.

Pročitano 6893 puta
Više iz ove kategorije « Aska i vuk Voleo sam vas »

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Sima Pandurović - Osramoćen san