Rane jade čini devetnaest proznih celina različite dužine i različite pripovedačke tehnike. Prvobitnoj verziji zbirke Danilo Kiš je 1983. godine dodao naknadno napisanu epilošku priču Eolska harfa. Njegove odsanjane priče u zbirci, satkane su od najfinijih sećanja. U njima pripovedač oseća san kao azil za bekstvo iz stvarnosti. Neke priče su napisane kao zgusnute pripovetke sa protočnom naracijom, a neke su više melanholično osenčeni prizori.
U Ranim jadima svet je viđen očima dečaka otvorenih čula i bogate mašte, Andreasa Sama. Okružen slikama, mirisima, događajima i pojavama koje doživljava čulno i maštovito, on pokušava da ih na sebi svojstven način razume. Preosetljivi dečak, u nesrećnom ratnom nesigurnom vremenu odrasta naglo, i iz tople ljušture dečje naivnosti pada u život odraslih. Rat je prikazan više kao zloslutna pozadina naracije, njena mučna i teška senka. Andreas Sam u početku ne razlikuje svet od sna. Iz priče u priču, skoro iz rečenice u rečenicu, mešaju se prizori uglavnom košmarne, a samo povremeno harmonične stvarnosti. Priča o njegovom detinjstvu polako se sklapa iz niza malih svakodnevnih događaja, koji su ostavili tragove na dečaka i njegovu porodicu. U sećanju na detinjstvo dominiraju siromaštvo, nesigurnost, beda i rani jadi. Pri kraju zbirke, u priči Iz baršunastog albuma sav jad se izražava jednom rečenicom: ''Ulazimo u voz sa svojim smešnim prtljagom, vučemo sa sobom čergu svog lutalaštva, žalosnu prčiju mog detinjstva.''
U Ranim jadima Danilo Kiš je sa uverenjem, proverenim u vlastitom iskustvu, da je "detinje gledanje na svet eminentno poetsko" odabrao nevinost, i nekako unapred datu estetsku "začudnost" dečačke uobrazilje. Rani jadi su napisani iz dečjeg ugla, a priče čije je daleko poreklo u surovoj ratnoj stvarnosti odvajaju se od tla realnosti i ledbe u svesti čitaoca. O svojoj zbirci Rani jadi Danilo Kiš kasnije kaže: "Život se, znam, ne može svesti na knjige; ali se ni knjige ne mogu svesti na život. Kako sam svoje detinjstvo dao u nekoj lirskoj, jedinstvenoj i konačnoj formi, ta je forma postala sastavnim delom mog detinjstva, jedino moje detinjstvo. I ja sam sad i sam jedva u stanju da napravim razliku između te dve iluzije, između životne i književne istine; one se prožimaju u tolikoj meri da tu povući jasnu granicu jedva da je mogućno."