Delo Život i priključenija ima ispovedni karakter. Detinjstvo, mladost i veći deo života Dositeja Obradovića srdačno i nenametljivo su ispričani na stranicama ovog dela. Prvi deo života je dat u dijaloškoj formi i pisan je u obliku poučnog romana. Svaka celina može da se podeli na dva dela - pripovedni i refleksivni sa naravoučenijem. Drugi deo života je pisan u obliku pisma, epistolarna forma. U njemu se opisuje istorija koja započinje "bekstvom iz raja", iz manastira Hopova, pa sve do boravka y Lajpcigu, gde će započeti izdavanje svojih knjiga. Dositej putuje i upoznaje nove običaje, jezike, ljude.
Život i priključenija pruža i više i manje od obične autobiografije, i donosi veoma široku eksplikaciju prosvetiteljskog učenja Dositeja Obradovića. Tako on zaključuje svoj predgovor rečima da ovim svojim delom daje - primer učenim ljudima mojega naroda, da srpski na štampu što dobro izdaju, šteta da toliki mnogobrojni narod ostaje bez knjiga na svom jeziku.
Život i priključenija su pre svega obračun sa mrtvim i neživotnim crkvenim vaspitanjem, koje je Dositej gorko iskusio i od koga je upornim učenjem uspeo da se oslobodi. U prvim glavama on detaljno opisuje svoju mladalačku sklonost isposničkom životu i bekstvo u manastir Hopovo. Međutim, život u manastiru, među kaluđerima koji su svojim postupcima vređali dečakov verski idealizam, počeo je postepeno da razvejava njegove iluzije. Sticanje novih znanja, do kojih je čovekov um došao bez pomoći crkve, pa i uprkos njoj, dodir sa naprednim idejama evropskog prosvetiteljstva otkrilo mu je nove puteve ka čovekovoj sreći. Novi, moderni život, zahtevao je pre svega oslobođenje od stega i okova crkve, koja je svojim posedima i idejnim uticajem predstavljala najveću prepreku ljudskom progresu. Zato Dositej napušta svoja uverenja, i umesto crkvi i Bogu posvećuje se životu i čoveku. On počinje da propoveda ideje nauke, prosvete i bratstva među ljudima.
Dositej Obradović u svom delu Život i priključenija priča sa mnogo iskrenosti i topline o svom životu, o svojoj upornoj borbi da se odupre uticaju crkve i njenim predrasudama. Opisuje mnoge zanimljive doživljaje, dodire sa raznim sredinama i ljudima, kulturni i društveni napredak koji je video u drugim zemljama. Tako ovo delo umesto Boga veliča razum, a umesto vere nauku, koja je najubedljivija osuda besmisla crkvenog i kaluđerskog vaspitanja. Delo se završava citiranjem engleskog filozofa Frensisa Bekona, njegovog eseja o ljubavi u kome se kaže da u čoveku postoji tajna sklonost ka ljubavi prema drugima, koja ako se ne ispolji prema jednom ili prema malom broju, ispoljiće se prema mnogima. A ljubav Dositeja Obradovića, koji nije imao najbliže oćigledno se prelila na njegov narod.