Artnit

Stefan Tanasijević

Stefan Tanasijević

Što je zloslutniji život, to je apsurdnija smrt. Ja ne tvrdim da čovek ne može biti zaslepljen, usred rada, usred nadanja sevanjem munja tužne očitosti. Ja kažem da se jedan mlad čovek plaši umiranja ako je nezadovoljan svojom sudbinom. Pre nego što ga povedu za ruku prema sedalici koja ga čeka, jedan student - to je beskraj, neodređenost: on s lakoćom prelazi iz jedne doktrine u drugu, nijedna ga ne zadržava, on oseća evidentnost svih ideja.

Lutamo pločnicima, kroz suton koji počinje da se pozlaćuje svetiljkama - u gradovima se noć kiti nakitima. Izgled tog sveta pružio nam je najzad, i nismo u stanju da se toga odbranimo, otkrovenje prave stvarnosti. Razlika koja se ocrtava između bića, razlika još dublja i nepremostivija od one rasne: podela određena, prosečena - i neoprostiva - koja postoji u zemlji između onih koji se koriste i onih koji stradaju... onih od kojih se traži da sve žrtvuju, sve, koji prinose do kraja svoj broj, svoju snagu i mučeništvo, i preko kojih gaze, napreduju, osmehuju se i uspevaju drugi.

Sanjao sam Austriju, i to veoma intenzivno, budući da sam odande utekao, Austriju kao najružniju i najbedniju zemlju na svetu. Sve što su ljudi u toj zemlji vazda smatrali lepim i divljenja vrednim, zapravo, ružno je i bedno, vazda odvratno, i u toj Austriji nisam našao ni jednu jedinu stvar koja bi uopšte bila prihvatljiva. Svoju zemlju doživeo sam kao perverznu pustolovinu, kao strahovitu zadrtost. Sve sami grozomorno unakaženi gradovi, zastrašujući predeo i ništa drugo, a u tim unakaženim gradovima i tom zastrašujućem predelu, ljudi - prosti, prevrtljivi i podli.

Neko bi pomislio da je Kantov problem na kraju njegovog života - kada su ga Američka, i još i više, Francuska revolucija, takoreći, probudile iz njegovog političkog dremeža (kao što ga Hjum u mladosti probudio iz dogmatskog, a Ruso u zrelosti iz moralnog) - bio kako da pomiri problem organizacije države s njegovom moralnom filozofijom, to jest sa diktatom praktičnog uma.

Nedelja, 22 Januar 2023 12:09

Tomas Hobs - O državi

Stvaranje države. - Jedini put da se osnuje takva zajednička vlast, koja bi bila u stanju da ih brani od najezde stranaca i uzajamnih nepravdi i osigura ih tako da se svojom vlastitom radinošću i plodovima zemlje mogu prehraniti i zadovoljno živjeti, jest taj, da svu svoju vlast i snagu prenesu na jednog čovjeka ili na skupinu ljudi, koji će, većinom glasova, sve svoje volje svesti na jednu.

- Vi hoćete da kažete, da je ruska radnička klasa isto tako pokvarena, kao oficiri i činovnici, i kao naša odvratna buržoazija - i da samo ovi, radnici, nisu imali ranije prilike da to pokažu...

- Ja to ne mislim. Pokvarenije buržoazije od ruske nema, niti može biti. Ona ne raspolaže mrvom patriotizma. Ona je sva bez ideala. Ona misli samo o zaradi i krađi. Ona nije u stanju da se žrtvuje ni za koga i ni za šta, pa čak ni za vlastite interese i vlastitu kožu. Ona je parazitska. Ona je podla.

P. I. ČAGINU

(Moskva, 27. novembra 1925)

Dragi Petre! Pišem ti iz bolnice. Opet sam pao u postelju. Zašto - ne znam, i verovatno niko ne zna.

Vidiš, treba lečiti živce, a ovde su sve neki feldvebeli. Njihova teorija sastoji se u tome da zidovi leče bolje od ikakvog leka.

Sergijevo Podvorje

5. 12. 44.

Dragi Ivane Aleksejeviču,

Od Borisa Konstantinoviča ponešto saznajem o Vama i Vašim pismima i stalno žalim što niste ovde. Pišem Vam ne da bih Vam nešto posebno napisao, već samo da bih Vam, po ko zna koji put, pokazao svoju duboku i davnašnju ljubav i poštovanje prema Vama. Dali ste mi jednom to pravo i, koristeći se Vašim dobrim odnosom, dozvoljavam sebi da Vam još jednom izjavim svoju ljubav.

Nedelja, 11 Decembar 2022 12:20

Dejvid Hokni - Suncobran na plaži

Rad engleskog slikara, crtača, grafičara, scenskog dizajnera i fotografa Dejvida Hoknija je često autobiografski, bavi se potrebom, odbacivanjem i intimnošću dok prikazuje svoje prijatelje i ljubavi. Poznata slika sa ovom temom je Suncobran na plaži iz 1971. godine. Slika je zasnovana na fotografiji koju je Hokni snimio na odmoru u gradu Sen Maksimu na francuskoj rivijeri. Zasićena je prelepom svetlošću Azurne obale koja je inspirisala umetnike kao što su Pikaso, Matis, Šagal i Sezan. Danas se ova slika nalazi u privatnoj kolekciji.

Spavao ili bio budan, bilo je sasvim svejedno. Mrzeo sam fabriku konzervi, i večito sam smrdeo kao puna kesa ribe. Nikad me nije napuštao, taj smrad konjske lešine na ivici puta. Pratio me na ulicama, ulazio je sa mnom u zgrade. Kad bih legao uveče u krevet, bio je tu, kao ćebe, svuda na meni. A u mojim snovima bile su ribe ribe ribe, skuše koje kruže u crnom bazenu, a ja vezan za motku naglavce tonem unutra. Smrad je bio u mojoj hrani i odeći, osećao sam ga čak i na četkici za zube. Isto je bilo sa Monom i mojom majkom. Na kraju je postalo tako grozno da smo petkom jeli meso. Majka nije mogla ni da pomisli na ribu, bez obzira što je to spadalo u greh.

Vi ste ovde: Home Paleta Stefan Tanasijević