Ernesto Sabato - Imao je dom podignut na đubretu i razočarenju, imao je trošnu i zagonetnu otadžbinu
Dom i ognjište, pomislio je najednom, dom i ognjište. Nepovezane i naizgled besmislene, te reči su se možda odnosile na čoveka koji se, za vreme nepogode, dok gromovi i munje sve žešće sevaju u noći, sklanja u svoju toplu, prisnu i prijatnu pećinu. Dom, ognjište, svetlo i prijatno sklonište. Zato je (govorio je Bruno) čovek mnogo usamljeniji dok živi u inostranstvu, jer je otadžbina isto što i dom, ognjište i detinjstvo, isto što i krilo materino.
Ernesto Sabato - Koliko je potrebno više čistote duha i hrabrosti da se pomogne ljudskoj bedi
U vreme kada sam ja imao prijatelja, često su se smejali mojoj nastranosti da uvek izaberem najpogrešniji put. Pitam se zašto stvarnost mora da bude jednostavna. Iskustvo mi je pokazalo da, naprotiv, ona to nikad nije, i kada nešto izgleda izvanredno jasno, neki postupak koji je na izgled jednostavan skoro uvek prikriva vrlo složene pokretače.
Ernesto Sabato - Ustajte prezreni na svetu!
Stogodišnjica Otadžbine! Čije otadžbine? - pitao se Karlos bolno i zajedljivo. Otadžbina ne postoji. Zar ne znam? Postoji svet gospodara i robova. “Hleba i slobode!“ uzvikivali su radnici sakupljeni sa svih strana. A gospoda, zaplašena i besna, slala je policiju na tu svetinu. Pa je tako proliveno još mnogo krvi, a zatim su učestali novi štrajkovi i demonstracije, pa opet atentati i bombe.
Ernesto Sabato - Moj tunel, tunel u kome je proteklo moje detinjstvo, moja mladost, ceo moj život
Čas susreta je došao! Ali, da li su se prolazi stvarno sjedinili i naše duše spojile? Kakve li moje glupe iluzije u svemu tome? Ne, prolazi su i dalje bili paralelni kao i ranije, mada je zid koji ih je rastavljao bio kao neki stakleni zid, a ja sam mogao videti Mariju kao neku ćutljivu figuru koju nisam mogao dotaći...
Ernesto Sabato - Ponekad mislim da te male sreće postoje baš zato što su malene
- U delovima, na mahove. Kao deca, nadamo se velikoj sreći, nekoj golemoj i apsolutnoj sreći. I u iščekivanju da se to desi, mi puštamo da mimo nas prolaze male sreće, jedine koje postoje. Ne umemo ni da ih cenimo. To je kao...
Ipak, nije dovršio misao. Ubrzo nastavi: