U svim ovim dokazima prošlosti, sačuvanim našoj radoznalosti u muzejima, živi njena ličnost, ona je na čelu šarenila i množine predmeta, tako raznolikih u svojoj univerzalnosti, predmeta koje je stvorio osamnaesti vek prema njenoj slici da okruži i krasi njen život, da služi njoj. Moda, i inače važno područje slave svake metrese, našla je u njoj dostojnu predstavnicu. Ona daje ton eleganciji i koketeriji, po njoj je nazvan “negliže“, pa čvor koji je vezala na maču maršala od Saksonije, po njoj je dobilo ime čitavo umetničko zanatstvo njenog vremena, sav nameštaj i svi predmeti jedne ekskvizitne i prefinjene civilizacije. Ona kumuje kočijama, kaminu, ogledalu, sofi, krevetu, stolici, ormaru, lepezi, mnogim stvarima, sve do češljeva, do čačkalice osamnaestog veka, remek-delima koja, i posle svoje smrti, dodiruju svojim imenom kao magičnim zrakom ili čarobnim štapićem. Od boveske (Beauvais) tapiserije do kineskog miljea preko etažera, od sevrske šoljice do ola-potridalonca, od slika na drvetu do čeških lustera, od zidnog časovnika do trimoa, od izrezbarenih i pozlaćenih drvenih predmeta do otmenih kadionica, sve te dobrote i lepote, sve te prefinjenosti i ljupkosti osamnaestog veka preporučuje ona kao zaštitnica luksuznog rokajo-stila.
To je velika sreća madam Pompadur; ona predstavlja onaj neponovljiv i konstantan karakter koji se proteže na sve mode i sve primene jedne umetnosti, jednog stila; ona je kuma i kraljica rokokoa. U ovoj prijatnoj pobedonosnoj povorci, okružena svim gracijama svog vremena, madam De Pompadur kreće u susret potomstvu. Vreme će, udaljivši se od nje, baciti veo preko favoritkinje, istorija će zaboraviti ženu, ali od metrese Luja Petnaestog ostaće blistava i ljupka senka, kako ju je naslikao Buše usred božanske svite i u društvu muza, zaštitnica slikarstva, vajarstva, arhitekture, bakroreza, muzike, poezije, svih onih grana umetnosti koje je Vanlu za vreme bolesti madam De Pompadur naslikao kako preklinju sudbinu.
Iz romana Madam Pompadur