Boje jasne zvezdane ponoći, oblaka koji prolaze, boje jeseni i jezivo tužne zore, iznenadne izglede na osunčane daljine, strah od sveta, blisku kob, oklevanje, očajničko probijanje, naglu nadu, utiske koje bi svaki raniji muzičar držao za nedostižne - sve to on slika potpuno jasno sa nekoliko tonova jednog motiva. Tu je postignuta krajnja suprotnost prema grčkoj plastici. Sve tone u bestelesnu beskrajnost. Čak se ni liniska melodija ne probija više iz neodređenih tonskih masa koje čudnim talasanjem izazivaju imaginarni prostor. Motiv se pojavi iz mračne i strašne dubine, trenutno obasjan jasnom svetlošću. Iznenada je u strahovitoj blizini; smeška se, laska, preti. Čas iščezne u carstvu gudačkih instrumenata, čas se bliži iz beskrajnih daljina, variran tiho jednom jedinom oboom, sa sve obilnijim duševnim bojama.
Iz dela Propast Zapada II