U slikarstvu, govorio je on, ova filozofija poprima oblik posvećivanja izuzetne pažnje kretanju mišića lica, naročito onih oko usana. Ali sve delove tela treba pažljivo posmatrati, uključujući i trup i udove, jer njihov stav i položaj mnogo govore. Spoljašnje kretnje otkrivaju unutrašnja razmišljanja; pokret potiče iz uma. Svaka slika neke osobe stoga je zapravo psihološka studija. Ovo učenje je kasnije otelotvoreno u Mona Lizi, ali u milanskom periodu ono svoj vrhunac dostiže u Tajnoj večeri, slici koju su Ludoviko i dominikanski fratri naručili za zid refektorijuma crkve Santa Marija dele Gracije.
Trenutak koji ova slika predstavlja jedan je od najznačajnijih u hrišćanskom Svetom pismu. Isto onako tiho kako su možda i izgovorene, proročke reči: "Zaista vam kažem: jedan između vas izdaće me", odjekuju među apostolima poput iznenadnog udara groma. Dramski intenzitet ovog trenutka govori više no što bi se moglo reći metrima i metrima filmske trake. Svaki od likova za stolom predstavlja psihološki portret koji kao da okriva njegove trenutne misli, pa čak i one koje će uslediti. Mada su svi iznenađeni, svaki je iznenađen na jedinstven način. Kako je zapisao Leonardo: "Najdostojniji hvale jeste onaj lik koji svojim kretnjama izražava strasti duše." Poznajemo svakog od tih pojedinaca, mada ih nikada ranije nismo videli. Koliko god da smo prethodno čitali i proučavali Bibliju, pogled na ovu veličanstvenu sliku čini da svaki apostol oživi u očima posmatrača na do tada nezamisliv način. Zar je onda čudno što je Kenet Klark nazvao Tajnu večeru "ključnim delom evropske umetnosti"?
Iz knjige Leonardo da Vinči