Prstima desne ruke graciozno je uhvatila list muzičke sveske koju drži drugom rukom naslonjenom laktom na stočić kraj sebe. Kosa joj je naprašena puderom. Ne gleda u note; njen pogled je blago zbunjen kao da gleda neku lepu viziju, dok joj na usnama lebdi osmeh očaravajuće vedrine i razliva joj se po licu. Iza nje je plava tapeta oivičena pozlaćenim letvicama koje s jedne strane uokviruju naslikanu površinu; na njoj raspoznajemo grupu seljaka na planinskoj stazi. Na kanapeu pored nje nalazi se na notama gitara čije žice kao da još vibriraju. Na stočiću, gde joj počiva lakat, leže joj na dohvatu knjige povezane u teleću kožu i svojim prisustvom označavaju intelektualni milje u kome se kretala; to su Pastor fido u izdanju Elzevijera iz godine 1659, Volterova Anrijada, kupljena pred samu njenu smrt i zavedena u njenoj biblioteci pod brojem 721, treći tom Monteskjeovog dela Duh zakona i četvrti tom Enciklopedije. Pored globusa leži knjiga sa plavom poluotvorenom koricom, na njenim koricama stoji naslov Rezani kamen; sa stočića visi gravira ispod koje piše: “Pompadour sculpsit“ i reči: “Prikaz rezanja u kamenu i instrumenata potrebnih za to“. Na patosu je mapa vezana za tri plave patljike, na prednjoj korici je grb sa tri tornja, to je mapa gravira madam De Pompadur. Kakva poštovanja dostojna slika! Prikazuje nam favoritkinju u njenoj produhovljenoj lepoti, u društvu predmeta bliskih njenom intelektualnom životu i umetničkom ukusu. I svi ti predmeti koji je okružuju i koje - vidi se - voli, daju njenoj ličnosti izvesnu čar, obasjavaju je svojom svetlošću. Portret ima stvarno magičnu snagu! On kao da personifikuje uspomenu na nju, kao da predstavlja očaravajuću besmrtnost koja će joj ostati, besmrtnost umetnosti. Madam De Pompadur je zaista volela umetnost.
Pastor fido - pastoralna drama u obliku tragikomedije italijanskog pesnika Gvarinija (Battista Guarini, 1538-1612)
Iz romana Madam Pompadur