Đorđone je kao mladi umetnik pod uticajem Leonarda da Vinčija potpuno usvojio nova shvatanja pejzaža i otvorenog prostora. Taj uticaj je prisutan i na slici Oluja.
Na slici Oluja Đorđone daje pejzažu veliki prostor i time postiže da figure i priča koju one nose, gube čak i alegorijsko značenje. Na jednoj strani slike je prikazana figura mladog vojnika, a na drugoj žene koja doji dete. Figure se nalaze usred ruševina jednog grada. Iza njih je reka obojena u zelene nijanse i mali most. Prizor liči na začaranu idilu, na pastoralnu lepotu. Mada scena na slici izgleda mirno i tiho, žestinu nadolazeće oluje najavljuje blesak munje. Raspoloženje na slici je istančano, sasvim pagansko. Likovi ne tumače prizor za posmatrača pošto su i sami deo prirode, oni su pasivni posmatrači - gotovo žrtve oluje koja se sprema da ih proguta.
Odnos kjaroskuro (svetlo-tamno) Đorđone na ovoj slici postiže gradacijom boja. Na taj način pejzažu daje dubinu, a telima plastičnost. Tako se drveće razlikuje naspram neba, a boja odeće naspram travnjaka. Đorđone modeluje figure koristeći blage prelaze svetlo-tamno koji potpuno ublažavaju čvrstinu kontura. Iznenadni blesak munje para oblake na zeleno-sivom nebu, presijava se na belim kućama i snažno ih osvetljava. Stabla drveća drhte pod naletima nevremena, a vetar se poigrava lišćem, srebrnastim sa donje strane.
Još uvek nije poznat identitet mladog vojnika i žene sa detetom na slici Oluja, pa je njena tema ostala nepoznata. Ne zna se tačno ni koje je mesto naslikano. Pretpostavlja se da je grad u pozadini slike Padova. Zagonetnost slike podstakla je razvijanje mnogih teorija. Ali, Oluja i dalje ostaje enigma za istoričare umetnosti.
U slici Oluja je počelo nešto što će postati značajna, nova tradicija. Đorđone je umro pre nego što je uspeo da potpuno istraži taj čulni, lirski svet koji je stvorio u Oluji. On je to ostavio u amanet darovitom venecijanskom slikaru Ticijanu, koji je bio pod njegovim presudnim uticajem.