S dolaskom impresionizma za nas se otvorio prozor. Duga je počela da sjaji na horizontu. Pa ipak, dok se svet prikazivao u raznim i intenzivnijim bojama, meni se čini, uopšteno gledano, da je postao suženiji i da je, na primer, naturalistički svet Kurbea (Courbet), kao i naturalizam Kurbea, postao, kad je došao na red, suženiji od sveta romantizma koji je uveo Delakroa (Delacroix) i, opet, kao što je svet Delakroa postao više deklamatorski i ograničen od neoklasicizma sveta Davida (David) i Engra (Ingres). Na tom mestu ću se zaustaviti...
Posle impresionizma došao je svet kubizama koji nas je uveo u geometrijske tunele stvarnosti, baš kao što nas je kasnije apstrakcionizam odveo u svet atoma i materije.
Tako imamo najvišu tačku i dimenzije kontinualno kontrastnih scena. U takvom sledu kao što je ovaj, čovek stiče utisak da, kako se kreće napred, cilj umetnosti se progresivno skuplja. Kuda smo usmereni?
Pokušaćemo da otkrijemo šta je autentično u našim životima.
Svet pripada nama od trenutka kada smo rođeni i imamo utisak da smo od početka bili naoružani.
Tokom oko dve hiljade godina hranili smo se rezervom energije koja nas je održavala i dala sadržaj životu. Ali tokom poslednjih sto godina ta rezerva je oslabila i njeni činioci su počeli da se dezintegrišu.
Bog, perspektiva, boja, Biblija, forma, linije, tradicije, takozvani humanizmi, ljubav, briga, porodica, škola, obrazovanje, proroci i sam Hristos razdvojili su se na delove.
Možda sam i ja ponekad bio ophrvan sumnjama. Slikao sam slike naopako. Sekao sam glave i sitnio predmete na komadiće, ostavljao da plutaju u vazduhu na mojim slikama. To sam činio radi drugih perspektiva, raznih vrsta kompozicije, raznih formula.
I malo-pomalo, naš svet izgleda da je manji svet na kojem se mi mali rojimo, viseći na najmanjim elementima prirode, dok sebe ne potopimo u sićušne delove prirode, čak u atome.
Iz eseja Zašto smo postali tako zabrinuti?