U svom epu Odiseja Homer opisuje krušku kao dar bogova koji je rastao u vrtu Alcinousa, kralja Feaka, legendarne zemlje. U grčkoj i rimskoj mitologiji kruška je bila sveto drvo posvećeno trima boginjama: Heri, odnosno Junoni kod Rimljana, grčkoj boginji Afroditi ili, prema rimskoj mitologiji Veneri i Pomoni, rimskoj boginji plodnosti, voća i voćnjaka.
Grupisanje krušaka, jabuka i smokava javljalo se u ranohrišćanskoj ikonografiji, verovatno kao metafora za sveto drveće. U hrišćanskoj simbolici kruška se često pojavljuje u vezi sa ljubavlju Isusa Hrista prema čovečanstvu, a u nekim hrišćanskim kontekstima kruška simbolizuje Devicu i dete, verovatno zbog svoje slatkoće.
Pošto je drvo kruške dugovečno i decenijama daje obilje plodova za Kineze je bila simbol besmrtnosti i može se naći na mnogim tapiserijama i grafikama tokom vekova. Reč "li" u kineskom jeziku označava i krušku i rastanak, zbog čega, po tamošnjem verovanju, prijatelji i zaljubljeni parovi nisu smeli da podele plod kruške da se ne bi rastali.
U doba francuskog kralja Luja XIV kruške su bile simbol luksuza. Motiv kruške nacrtali su na karikaturama kralja Luja Filipa I koji je vladao od 1830. do 1848, godine Šarl Filipon i njegove kolege karikaturisti. Oni su kritikovali koruptivnu i represivnu politiku kralja Luja Filipa, a jedan od njih čuveni slikar Onore Domije je u časopisu Karikatura 1832. godine prikazao malu grupu običnih građana koja svim snagama dižu ogromnu krušku umesto da je pojedu. Monarhija je ovu karikaturu protumačila kao još jedan nagoveštaj ubistva kralja.