Jovan Dučić - Pesma ženi
Ti si moj trenutak, i moja sen, i sjajna
Moja reč u šumu; moj korak, i bludnja;
Samo si lepota koliko si tajna;
I samo istina koliko si žudnja.
Jovan Dučić - Zalazak sunca
Još bakreno nebo raspaljeno sija,
Sva reka krvava od večernjeg žara;
Još podmukli požar kao da izbija
Iz crne šume starih četinara
Negde u daljini čuje se da hukti
Vodenički točak promuknutim glasom;
Dim i plamen žderu nebo koje bukti,
A vodeno cveće spava nad talasom.
Jovan Dučić - Suncokreti
U tužnom oku suncokreta,
Što nemo prati neba bludnje,
Tu su sve žeđi ovog sveta,
Sva nespokojstva i sve žudnje.
Nestvarna ljubav u poeziji Jovana Dučića
Jovan Dučić je najveći pesnik srpske moderne poezije. On je pesnik lepote, pesnik prirode i ljubavi, snažnih ljudskih osećanja. Njegovo pevanje nije samo poezija nego i filozofija. Njegove teme su neprolazne. To su velike istine o najvećim motivima života i umetnosti: o Bogu, o ljubavi i smrti.
Jovan Dučić - Srce
Srešćemo se opet, ko zna gde i kada,
Nenadno i naglo javiće se meni -
Možda kad u duši bolno zastudeni,
I u srcu počne prvi sneg da pada.