Leto
Jovan Dučić je bio saradnik Srpskog književnog glasnika, u kome u novembarskoj svesci 1903. godine objavljuje zbirku pesama Jadranske sonete. Jedna od najpoznatijih iz ove zbirke je pesma Leto, koju odlikuje jednostavnost, ali istovremeno sadrži najsloženije valere života. Za Isidoru Sekulić ova pesma predstavlja "prvorazredan primer genijalne jednostavnosti koju nećemo uočiti niti razumeti ukoliko joj ne priđemo bez discipline misli i osećanja".
Jovan Dučić - Sve je ovde večito i sve je ovde sveto
Idem već nekoliko dana ovim prašnjavim putevima kojima su hodili apostoli i evangelisti. Po dolinama hvatam u pregršt vodu sa istih izvora sa kojih su pili i biblijski proroci i svetitelji novog zaveta. Među maslinama se bele, kao stada ovaca, sitna sela koja još nose svoja imena iz vremena Solomonova. To su kuće četvrtaste i bez krova koje izgledaju utonule u travu, a u kojima je nekad možda zanoćio Hristos...
Jovan Dučić - Ljubav je najveći stepen svega što nosi nekoristoljubivo srce
Ljubav je, najzad, i najviši produkt kulture. Kod primitivnih ljudi ne postoji ljubav nego prohtev, ni san nego požuda. Što je veća kultura jednog naroda, u toliko je ljubav dublja, jer je komplikovanija i fatalnija. Žena nije više ženka nego ličnost, znači mnogostruka lepota: umetničko delo, duša i duh. Zbog ovog je osećanje ljubavi tesno vezano za nečiju inteligenciju i dobrotu.
Pesma ženi
U poeziji Jovana Dučića žena zauzima veoma važno mesto. Ona predstavlja simbol nedokučive lepote, sladak san i večitu misteriju. Smatra se da je žena njegove poezije najslikovitije prikazana u Pesmi ženi.
Jovan Dučić - Rim nije samo večit, nego i večno drukčiji
Kad nam je dvadeset godina, mi na rimskim ulicama mislimo na stotine generacija lepih rimskih žena koje su prošle tim putima. U tridesetoj godini, mi ovde mislimo na starinske rimske heroje i tražimo po putu Apiji stope dalekih cezarskih legija. U četrdesetoj, mislimo na antičke besednike i mudrace. U pedesetoj, na mučenike i svetitelje. - Ima naše srce jedno svoje doba Petronijusa i Lukulusa, drugo Scipiona i Pompeja, treće Cicerona i Seneke, četvrto Svetog Pavla i Svete Cecilije...
Jovan Dučić - Ljudstvu najviše nesreće prave glupaci
Svaki čovek ima onoliko pameti koliko je potrebno da bude srećan, čak i da svoju sreću sam ostvari. Već je Dekart govorio da je od svega na svetu pamet još najpravilnije podeljena među ljudima, jer se, veli, ljudi razlikuju više po njihovom pamćenju i uglađenosti, nego po njihovom zdravom razumu. Nije normalno da se bude nesrećan. Dok je čovek mlad uvek je dovoljno lep, a kad ostari uvek je iskustvom dvoljno pametan. Nije zato normalno, nego sasvim retko, ni da se bude ružan ni glup.
Zalazak sunca
Pesma Zalazak sunca objavljena je kao uvodna pesma 1901. godine u zbirci pesama Senke po vodi Jovana Dučića. Ova pesma je ispevana veoma retko korišćenom strofom, takozvanom oktavom, koja mu je omogućila da spoji motive koje je najčešće koristio u svojim pesmama, motiv ljubavi i motiv prirode.
Jovan Dučić - Samoubistvo
Što je najčudnije: mladi se ljudi osećaju nesrećnijim nego stariji. Mladićsko je očajanje naglo i ogorčeno, jer ne znaju koliko posle prvih poraza ostaje u životu još novih puteva sreće i pobede; zato je i najviše samoubistava među mladima.
Jovan Dučić - Mladost i starost
Velika nesreća čovekova jeste što život počinje mladošću, a svršava starošću; jer bi život bio neizmerno savršeniji da, naprotiv, počinje starošću, a svršava mladošću. Čovek ovako stoji osuđen da prisustvuje svom postupnom umiranju, i za dugi niz godina misli na smrt s užasom, i najzad plati svirepo onaj prosečno vrlo mali broj godina prave mladosti.
Zvezde
U poeziji Jovana Dučića se često prožimaju dva osnovna motiva: ljubavi i prirode. U svojoj poznatoj pesmi Zvezde iz ciklusa Jadranski soneti Jovan Dučić peva o prirodi, u njoj je žena i njena i njegova ljubav. Priroda je samo ambijent u kome prikazuje svoja ljubavna osećanja.