Artnit

(1841)... A ljubio sam je mnogo. Bila je laka kao ptica, smjela kao misao; pustio sam je, da se uzdiže sve više i više, pružio bih ruku, ona bi se spuštala na nju, lepršala bi krilima te bi mi dovikivala: ovdje je divno. Zaboravljala je, nije znala, da sam je u stvari učinio lakom, da sam njenim mislima dao smjelosti, da joj je vjera u mene omogućila prijeći preko vode. Odavao sam joj počasti i ona ih je primala - a u drugoj se prilici bacala preda mnom na koljena, htela je samo podići oči od mene, i sve zaboraviti.