Student je materijalno siromašan (90% studenata raspolažu prihodom manjim od običnog radnika), psihološki prisiljen na "produženu maloletnost", dvostruko je potčinjen dvema sastavima društvenog autoriteta, porodici i državi, nije svestan vlastite bede, pa se sklanja u svoju sadašnjost koju doživljava nestvarno. Još više od toga, uveren je da izlazi iz svoje bede kad prihvata osoben i boemski "stil života" i kad učesvuje u kulturnim mehanizmima. Iluzija je dvostruka utoliko što se bohème "može samostalno doživeti tek nakon potpunog i nepovratnog prekida sa univerzitetskom sredinom", dok je univerzitetska kultura ništavna i "društveno štetna", a jedina iluzija koja kompenzira ovo područje ostaje iluzija kulturne robe koju društvo pruža kao svoju novu drogu. I politika, u kojoj student eventualno može učestvovati, jeste predstava, spektakl a ne akcija: zapravo, jedina pobuna koja preostaje nije pobuna protiv ovog ili onog područja ili aspekta sveta, već protiv sveta u celini. Student je dokraja otuđen, a "ovo otuđenje može se osporavati jedino osporavanjem celog društva", jer da bi bila zaista revolucionarna, "radikalna kultura savremenog sveta mora danas kao svoj predmet i kao svoj cilj imati totalitet".
Iz dela Istorijat novih levica u Evropi