Da bude još gore, ljudi geta su napušteni ljudi - ljudi koji propadaju i koji su osuđeni da sve dublje propadaju. U najmanju ruku već punih sto godina njima se oduzima sve ono što je najbolje. Jaki ljudi, ljudi s inicijativom i ambicijom, otišli su daleko, u svežije i slobodnije krajeve sveta, da tamo osnuju nove države i nove narode. Oni koji tih osobina nisu imali i oni koji su malodušni i slaboumni i nespretni, kao i oni koji su slabog zdravlja i bespomoćni, ostali su da stvaraju novo potomstvo. A iz godine u godinu i njima se oduzima najbolji porod. Gde god među njima odraste snažan i stasit čovek, smesta odlazi u vojsku. A vojnik, kao što je rekao Bernard Šo, “prividno junački i patriotski branitelj svoje domovine, u stvari je nesrećan čovek, koga je nevolja naterala da proda samog sebe kao hranu za topove, za redovne obroke, postelju i odeću.“
Iz romana Ljudi sa ponora