Artnit

Nedelja, 16 Oktobar 2022 11:25

Džek London - U najmanju ruku već punih sto godina njima se oduzima sve ono što je najbolje Istaknut

Dizajn korica knjige Ljudi sa ponora Dizajn korica knjige Ljudi sa ponora

Gospodarenje vladajuće klase zasniva se na propadanju druge klase. A kad su radnici odvojeni u getu, oni moraju neprestano da padaju sve dublje. Stvara se narod zakržljalih ljudi, niskog rasta, koji se na prvi pogled razlikuje od svojih gospodara, narod ulice, što, u stvari, i jest, koji nema životne snage i otpornosti. Muškarci postaju karikature onoga što bi ljudi trebalo da budu, a njihove žene i deca su bleda i slabokrvna stvorenja, očiju okruženih tamnim kolutovima, koja hodaju pognuta i pogrbljena i već u mladosti gube svaku skladnost i lepotu.

Da bude još gore, ljudi geta su napušteni ljudi - ljudi koji propadaju i koji su osuđeni da sve dublje propadaju. U najmanju ruku već punih sto godina njima se oduzima sve ono što je najbolje. Jaki ljudi, ljudi s inicijativom i ambicijom, otišli su daleko, u svežije i slobodnije krajeve sveta, da tamo osnuju nove države i nove narode. Oni koji tih osobina nisu imali i oni koji su malodušni i slaboumni i nespretni, kao i oni koji su slabog zdravlja i bespomoćni, ostali su da stvaraju novo potomstvo. A iz godine u godinu i njima se oduzima najbolji porod. Gde god među njima odraste snažan i stasit čovek, smesta odlazi u vojsku. A vojnik, kao što je rekao Bernard Šo, “prividno junački i patriotski branitelj svoje domovine, u stvari je nesrećan čovek, koga je nevolja naterala da proda samog sebe kao hranu za topove, za redovne obroke, postelju i odeću.“

Iz romana Ljudi sa ponora

Pročitano 1301 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Društvo Džek London - U najmanju ruku već punih sto godina njima se oduzima sve ono što je najbolje