Ona, kao ogromna, divlja, nabrekla od sokova i vrela životinja, ključa u svima nama, veoma duboko, mnogo dublje no majke. Ona je uprkos svojoj starosti najmlađa životinja, suštinsko stvorenje zemljino, njen cilj i njena budućnost. Mi o njoj ništa ne znamo; još živimo kao tobožnje individue. Ponekad masa navali na nas, kao gromovita oluja, kao jedan jedini bučni okean u kojem svaka kaplja živi i želi jedno isto. Ona još ima običaj da se uskoro raspadne, i mi smo onda opet mi, siromašni, usamljeni đavoli. Sećajući se toga, mi ne shvatamo da smo ikada mogli biti toliko veliki i toliko jedinstveni. "Bolest", objašnjava to neko ko je kažnjen razumom, "životinja u čoveku", uspokojava se neko drugi, neko skrušeno jagnje, a i ne sluti koliko blizu istine je prošao. U međuvremenu se masa u nama oruža za nov napad. Jednom se neće raspasti, možda najpre samo u jednoj zemlji, pa će polazeći iz nje proždirati sve oko sebe, dok niko više ne bude kadar da sumnja u nju, jer više nećemo postojati ni ja, ni ti, ni on, nego samo još ona, masa.
Iz romana Zaslepljenost