"Ja sam važio kao strašan čovek samo u vašim salonima, među oficirima i, možda, generalima, ali nikako među nižim činovnicima; oni su imali tačan instinkt istine i saučešća; oni su znali da sam ja njihov zaštitnik i da nikome ne dam da ih vređa." - "Narodne žice odjekuju mojima; ja sam izišao iz naroda, i moj glas utiče na njega. Pogledajte na ovu seljačku decu, rekrute: ja im nisam laskao; bio sam sa njima grub, a oni su ipak išli za mnom i vikali mi: Živeo imperator! To je stoga što smo ja i oni iste prirode."
Jest, ljudi su išli za njim, kao ni za jednim čovekom za ove dve hiljade godina; išli su preko mora i reka, preko brda i stepa, od piramida do Moskve; išli bi i dalje, do na kraj sveta, da ih je poveo; išli su, podnoseći neiskazane muke, žeđ, glad, žegu, bolesti, rane, smrt, - i bili su srećni. I on je to znao. "Ma koliko da je velika bila moja materijalna moć, duhovna moć je bila još veća: ona se graničila sa mađijom!"
Kad on usred bitke kaže: "Vojnici, meni je potreban vaš život, i vi mi ga morate žrtvovati", ljudi znaju, da - moraju. "Nikad i nikoga nisu vojnici služili tako verno, kao mene. Sa poslednjom kapi krvi, koja im je tekla u žilama, vikali su: "Živeo imperator!"
Iz knjige Napoleon