Ti kažeš: "Bila je lijepa". O, što znaš ti o tome. Ja to znam, jer ta me je ljepota stajala suza - čak sam kupovao cvijeće, da bih je ukrašavao, htio sam, da bude okićena ukrasima čitava svijeta, naravno, samo utoliko, da bih istakao njenu ljepotu - a kada bi stajala preda mnom u svom sjaju - tada bih morao otići - kada bi njen pogled, pun ushita i životnog veselja sreo moj - tada bih morao otići - pošao bih napolje i gorko bih plakao.

A ne misliš li, da me vuče želja da joj pružim dokaz moje ljubavi, da je uzdignem nakon svih onih poniženja, koje je vjerovatno pretrpjela od rođaka i prijatelja, koji su saosjećali s njom - da se još jednom pojavim, da joj se, najnepostojaniji od svih ljudi, ipak vratim. I zaista, kada mi samoubistvo ne bi bilo odvratno, kada ne bih osjećao, da su sve te vrline samo blistavi poroci, onda bih joj se vratio - da zatim skončam svoj život. To je zamisao, koja mi, na žalost, već suviše dugo lebdi pred očima i koja je kriva, da mi je rastanak od nje dvostruko težak; jer tko može bolje ljubiti no onaj, koji umire, a zapravo sam se uvijek zamišljao baš u tom položaju, kad god bih joj se predao - nikad mi nije palo na pamet, da s njom živim u onom mirnom povjerljivom značenju, koje posjeduje ta riječ. To je zaista zdvojno.

Iz dela Dnevnici Serena Kjerkegora