Polazna osnova teorije afektivnog vezivanja je isticanje primarne (urođene, na zasnovane na instinktima) potrebe deteta za posebnom vrstom vezivanja za odrasle koji ga okružuju. Prema Džonu Bolbiju u osnovi ove posebne vrste vezivanja koju naziva attachment je detetova potreba za osećanjem sigurnosti i zaštite koju ostvaruje obezbeđivanjem blizine negovatelja. Veza između relacije sa primarnim starateljem i razvoja deteta počiva na reprezentaciji drugih kao dostupnih, zainteresovanih, osoba od poverenja, a sebe kao nekog ko je dostojan da primi ljubav, brigu i zaštitu i važan je drugim osobama oko sebe. U toku života dete ima mnogo osoba sa kojima ostvaruje afektivnu vezanost i mnogo relacija u kojima testira svoj radni model. Zato ako je sa jednim od roditelja ili nekom drugom bliskom osobom ostvarilo loš kontakt to neće trajno oštetiti njegovu mogućnost uspostavljanja stabilnih veza sa drugim ljudima.
Rano formirani modeli vezanosti predstavljaju trajni kapital osobe, da stabilni i otporni na promene, perzistiraju kroz čitav život, utičući na oblikovanje svih njegovih odraslih relacija. Tako Džon Bolbi ističe da su afektivne veze prisutne u celom ljudskom životu i da su romantični partneri figure na koje se u odraslom dobu prenosi rani obrazac afektivne vezanosti.
Džon Bolbi uvodi pojam stilovi vezivanja koje određuje kao "karakteristična očekivanja, potrebe, emocije, strategije emocionalnog reagovanja i socijalnog ponašanja određene osobe, a koja su rezultat interakcije urođenog motivacionog sistema ponašanja afektivnog vezivanja i istorije iskustava vezivanja koja je počela odnosom sa roditeljima".