Pojam mimezisa je antički pojam kojim se oponašanje stvarnosti određuje kao osnovno svojstvo umetnosti. Ovaj pojam je izveden iz grčkog glagola mimeisthai, što znači imitirati, podražavati.
U antičkoj Grčkoj mimezis je bila ideja koja je određivala stvaranje umetničkih dela, naročito sa predstavljanjem fizičkog sveta shvaćenog kao model lepote, istine i dobrog. Demokrit je shvatao mimezis kao imitaciju načina delovanja u prirodi. Platon pojam mimezis koristi u svojoj kritici umetnosti. Prema Platonu, sva umetnička kreacija predstavlja oblik imitacije. Ona samo oponaša ono što stvari jesu, a i same stvari su tek slučajna oponašanja svojih večnih oblika, svoje biti, svoje ideje. Aristotel pojam mimezis koristi s obzirom na tragediju, ali se podrazumeva suština poetičkog uopšte, dakle po analogiji i na likovne umetnosti. On je isticao da su ljudi suštinski "mimetična" bića, koja sadrže unutar nagona i impuls da imitiraju i osvoje stvarnost kroz umetnost. Po njemu je uživanje u oponašanju uživanje u prepoznavanju.
Nemački filolog i književni kritičar Erih Auerbah je 1946. godine objavio Mimezis: Prikazivanje stvarnosti u zapadnoj literaturi, jednu od najpoznatijih savremenih studija ovog pojma. U ovoj studiji on pojam mimezis shvata kao oblik realizma u književnosti.