Zašto bi oni trebali biti zahvalni za mrvice, koje padaju sa stolova bogataša? Trebalo bi da oni sjednu za taj stol, a to oni počinju i shvaćati. Što se tiče nezadovoljstva, čovjek, koji ne bi bio nezadovoljan u takvoj okolini i takvim niskim načinom života, bio bi prava životinja. Neposlušnost je u očima čovjeka koji je čitao povijest, prava čovječja vrlina. Neposlušnošću je postignut napredak, neposlušnošću i bunom. Katkad siromahe hvale, da su štedljivi. Ali preporučivati siromasima da budu štedljivi, podjednako je groteskno i uvredljivo. To je isto tako, kao savjetovati čovjeku, koji umire od gladi, neka manje jede. Za gradskog bi i seoskog radnika provođenje štednje bilo potpuno nemoralno. Čovjek se ne bi smio pokazivati sposobnim, da može živjeti kao loše hranjena životinja. On mora otkloniti takav život pa mora ili krasti ili ucjenjivati, što mnogi opet smatraju oblikom krađe. Što se tiče prosjačenja, sigurnije je moliti nego krasti, ali otmjenije je krasti nego moliti. Ne, siromah, koji je nezahvalan, neštedljiv, nezadovoljan i buntovan, vjerojatno je prava ličnost i ima mnogo toga u sebi. On je na svaki način zdrav prosvjed. Što se tiče poštenih siromaha, čovjek ih može dakako sažaljevati, ali im se nikako ne može diviti. Oni su sklopili osoban sporazum s neprijateljem, te svoje prvorodstvo prodali za lošu juhu. Ti isti mora da su osim toga i neobično glupi. Ja mogu potpuno razumjeti čovjeka koji prihvaća zakone, što zaštićuju privatno vlasništvo, i dopušta, da se ono gomila dotle, dok god on sam pod tim uvjetima može provoditi neki oblik lijepa i misaona života. Ali za mene je gotovo nevjerojatno, da se čovjek, čiji je život uprljan i učinjen odvratnim takvim zakonima, može pomiriti s tim, da se ti zakoni i dalje održavaju.
Iz eseja Duša čovjeka u socijalizmu