Oskar Luis smatra da je veoma bitno razlikovati siromaštvo kao takvo ili siromaštvo po sebi od kulture siromaštva. On piše: "Kao antropolog pokušao sam da razumem siromaštvo i njegove zajedničke crte kao kulturu ili još tačnije kao podkulturu sa svojom vlastitom strukturom i racionalitetom, kao način života koji se prenosi s generaciju na generaciju zajedno sa porodičnom lozom." Zato kulturu siromaštva treba posmatrati kao svojevrsnu "adaptaciju i reakciju siromašnih na sopstveni marginalizovan položaj u klasno stratifikovanom, visoko individualističkom kapitalističkom društvu". Ova kultura ima svoje modalitete i karakteristične društvene i psihološke posledice po svoje pripadnike i utiče na učešće u velikoj nacionalnoj kulturi. Po uzoru na tradicionalno antropološko, kulturološko tumačenje, Oskar Luis ističe kako je "srž kulture njena pozitivna adaptivna funkcija". Međutim, u celini posmatrano, on zaključuje da se tu radi o "tankoj i relativno površnoj kulturi".
Kultura siromaštva po Oskaru Luisu se može pojaviti u različitim istorijskim kontekstima i nadilazi regionalne, seosko-gradske i nacionalne granice i različitosti. Ona ima značajne međunarodne sličnosti u strukturi porodice, međuljudskim odnosima, orijentaciji u vremenu, sistemu vrednosti, obrascima potrošnje.
Za pojavu kulture siromaštva Oskar Luis kao značajne ističe sledeće društvene uslove: 1. ekonomija zasnovana na novčanom plaćanju, radu za najamninu i proizvodnji radi profita; 2. stalna visoka stopa nezaposlenosti i nedovoljne zaposlenosti nekvalifikovanih radnika; 3. nizak nivo najamnina; 4. neuspeh da se obezbedi društvena politika i ekonomska organizacija bilo na dobrovoljnoj osnovi ili pomoću državne prinude za stanovništvo sa niskim prihodom; 5. postojanje u vladajućoj klasi mreže vrednosti sa naglaskom na akumulaciju bogatstva i svojine, mogućnosti vertikalne pokretljivosti i štednje, i shvatanje da je bedan ekonomski položaj rezultat lične nesposobnosti ili inferiornosti čoveka.