U teoriji društvene stigmatizacije Ervinga Gofmana, stigmatizacija se određuje kao društveni proces etiketiranja svih onih grupa kao i njihovih pojedinaca koji se razlikuju od normalnosti većine u svom društvenom okruženju, koje konstruiše društvenu prihvatljivost za ma koju različitost. Ona se definiše kao atribut, ponašanje ili ugled koji društvo diskredituje na poseban način i sagledava se na dva načina. Kada je u poziciji diskriditovanog stigmatizovana osoba smatra da je ono po čemu se razlikuje od ostalih već poznato i uočljivo na prvi pogled, a kada je u stanju koje diskredituje smatra da oni koji su prisutni o tome ništa ne znaju, niti mogu išta da primete.
Erving Gofman ističe tri tipa stigme. "Prvi je telesna unakaženost-razni deformiteti tela. Drugi tip je slabost karaktera koja se ispoljava kao slaba volja, dominantne ili neprirodne strasti, sumnjiva ili kruta verovanja, nepoštenje, što je sve izvedeno iz zabeleženih slučajeva, na primer mentalnog poremećaja, pritvora, zavisnosti, alkoholizma, homoseksualnosti, nezaposlenosti, pokušaja samoubistva i radikalnog političkog ponašanja. Treći tip je plemenska stigma, nacionalna i verska, koja predstavlja takvu vrstu stigme koja se prenosi s kolena na koleno i jednako zahvata sve članove porodice." Simboli stigme se koriste za razumevanje drugih ljudi. Na primer boja kože je simbol stigme, kao i slušni aparat, štap, obrijana glava ili invalidska kolica.
Odnos pojedinaca prema stigmatizaciji Erving Gofman deli u tri kategorije: žigosani su oni koji nose žig; normalni su oni koji ne nose žig; i mudri su oni među "normalnima" koji su prihvaćeni od strane žigosanih kao "mudri".
U nizu primera koje Erving Gofman navodi ističe se težnja stigmatizovanih pojedinaca da pored etikete koja ih obeležava izgrade svoj lični identitet. Ali, društvo je često sklono da nameće i konstruiše njihov lični identitet i samim tim ograničava njihov život.