Maks Veber koristi pojam životne prilike da opiše mogućnosti svakog pojedinca da poboljša svoj kvalitet života. Prema njegovoj teoriji, raspoloživi resursi u životu pojedinca diktiraju da li će njegov život ostati isti ili se poboljšati i socijalno i ekonomski. Veber ističe tri različita aspekta života koji određuju životne prilike: klasa (ekonomski odnosi), status (društveni položaj) i politička opredeljenost (moć kroz sindikat, grupe za pritisak i druge organizacije). Iako je tvrdio da su sva tri faktora važna, on je prepoznao da su povezani jedni sa drugima i da je klasa najuticajnija.
Za razliku od Maksa Vebera, Rajt Mils 1959. godine isključivo posmatra životne prilike kao rezultat položaja osobe u strukturi društvene klase. Pri tome životne šanse određuje kao sve aspekte zdravlja, završetak visokog obrazovanja i ne biti okarakterisan kao kriminalac.
Ralf Darendorf predstavlja 1979. godine koncept relativnih šansi, koji je zasnovan na definiciji šansi Maksa Vebera. On kaže da su relativne šanse neke osobe za dobijanje takvih stvari koje su poželjne u društvu, kao što je finansijska sigurnost i izbegavanje onih koje se smatraju nepoželjnim, kao što je umreti mlad. Po njemu životne šanse nisu u potpunosti postignute, već su u izvesnoj meri pripisane. To znači da ljudi praktično dobijaju svoj status kao rezultat grupe u kojoj su rođeni, umesto da ga "zarađuju".