U stvari, pošto su naše znanje i naša moć ograničeni, svedeni smo na to da, u svim naukama, izričemo preuranjene sudove; ali, bdijući nad tim, kako su nas naučili, da ovaj nedostatak očuvamo u izvesnim granicama i da ga popravljamo kad god se ukaže prilika, vaspostavljamo tako u svom radu izvesnu tačnost. Ništa se, zapravo, ne protivi da tu tačnost i tu gordu skrušenost u suđenju i delanju prenesemo u druga područja; i verujem da bi preporuka “Delaj onoliko dobro koliko možeš i onoliko loše koliko moraš, ostajući sve vreme svestan ivica zablude u tvom delanju!“ predstavljala već, ako bismo je sledili, polovinu puta u smeru zaista plodne reforme našeg života.
Iz eseja O gluposti