Naša civilizacija pruža mnoge palijative koji ljudima pomažu da ne dođu do svesti o svojoj samoći: to je, pre svega, stroga rutina birokratizovanog, mehaničkog rada koja ljudima pomaže da ne dođu do svesti o svojim najtemeljnijim ljudskim željama, svojoj čežnji za transcedencijom i jedinstvom. Ukoliko ova rutina sama nije dovoljna, svoje nesvesno očajanje čovek prevazilazi rutinskom zabavom, pasivnim gutanjem zvukova i slika koje nudi industrija zabave; uz to zadovoljstvom što ga pruža kupovina uvek novih stvari koje se ubrzo zamenjuju drugima. Moderni čovek je, u stvari, blizak slici koju Haksli opisuje u Vrlom novom svetu: dobro uhranjen, dobro obučen, seksualno zadovoljen, a ipak bez svoga pojedinstva, bez ikakvog dodira sa bližnjim, osim najpovršnijeg, vođen parolama koje je Haksli tako jezgrovito formulisao: “Kada pojedinac oseća, zajednica posrće;“ ili, “Nikad ne ostavljaj za sutra zabavu koju možeš imati danas.“ Ili, kao vrhunac svega: “Danas je svako srećan.“ Čovekova sreća je danas u “zabavljanju“. Zabavljati se znači biti zadovoljan zbog trošenja i “uzimanja“ roba, pejzaža, hrane, pića, cigareta, ljudi, predavanja, knjiga, filmova, sve se to troši i guta. Svet je samo ogroman predmet našeg apetita, velika jabuka, velika boca, velika dojka; mi smo odojčad koja večno nešto iščekuju, večno se nadaju - i večno se razočaravaju. Naš karakter je podešen da razmenjuje i prima, da trguje i troši; sve, kako materijalna, tako i duhovna dobra, postaje predmet razmene i potrošnje...
Iz dela Umeće ljubavi