“Da, ja se ne bih bavio ovim poslom kad ne bih voleo da se nosimo s vetrovima i mirisom kiše, mahnitanjem gromova i munja dok se jure po nebu. Osećam da sam živ kad pronađem kako da se suprotstavim prirodnim elementima koji bi hteli da prepreče put mojoj lađi.“
“Tako sam uvek postupao i ja, i onaj pesnik, i svi bi uvek tako trebalo da rade, jer mir posluži tek nakratko, kad valja otpočinuti, a potraje li predugo, kvari ljude.“
“Dobro si to rekao, oče. Prvi put osećam da me je neko razumeo, osećam se kao pravi kapetan. Moj kralj, znači, tačno zna ko si ti, zato mi je dao oružja i namirnica više nego ikada samo da te dovedem po njegovoj želji. Nikada više u životu neću imati toliku čast da sedim i razgovaram s osobom od koje može nešto da nauči i čovek kao ja, koji sam sekao talase svih mora.“
“Putujemo i ako smo na dnu tamnice ili u manastirskoj ćeliji. Proveo sam bezmalo trideset godina između četiri vlažna zida, i da ne pokleknem morao sam da se naputujem. Smem li nešto da ti kažem? Bol i nasilje nikada ne dolaze od nečega izvan nas, ili broda, ili kuće, ili Crkve. Neprijatelji vere nisu putnici namernici koji slučajno ili radoznalo zavire u ispovedaonicu. Da li bi ti mogao da poveruješ u pobunu koju bi organizovao ovaj ubogi starac, sada, na tvom brodu? Neprijatelji Boga se prikazuju kao njegove verne sluge, a zapravo...
Iz knjige Roman o Tomazu Kampaneli