Prisiljeno da čeka, dobija u intenzitetu, zahvaljujući refleksiji, postaje sve surovije. Ono obuhvata sve, za razliku od životinjskog, koje traje samo trenutak, usmereno samo na jedan objekt, ne stižući da zahvati onog koji ga čini. Naša, pak, mržnja dobija takve razmere da se nemajući koga da uništi, “fiksira“ na nas same. Tako je bilo i sa mnom: postao sam središte svoje mržnje. Mrzeo sam zemlju, ceo svet i vascelu vasionu: preostala mi je samo mržnja prema sebi, koju sam usmeravao okolišnim putevima razočaranja.
Iz eseja Moja zemlja