Fridrih Šiler smatra da je priroda ravnodušna prema čoveku. On ističe da je priroda amoralna i uništava ljude na najnemilosrdniji i najgrozniji način, zbog čega oni postaju svesni činjenice da nisu deo nje. U delu O uzvišenom Šiler naglašava bitnu karakteristiku prirode i kaže: "Sama okolnost da se priroda, uzeta u celini, ruga svim pravilima koje joj naše shvatanje propisuje, da slobodno i hirovito ide svojim putem i u prašinu pretvara stvaralaštva mudrosti ne hajući za njih, da naglo uzdiže ono što je značajno i ono što je beznačajno, što je plemenito i što je obično i povlači ih u groznu identičnu strahotu, da vodi računa o svetu mrava, a čoveka, svoje najveličanstvenije stvorenje, grabi u svoje džinovske ruke i mrvi ga, da često protraći čovekova i svoja najmukotrpnija dostignuća u jednom lakomislenom času, a vekove posvećuje nepotrebnoj budalaštini..."