Đavo ima dobar princip koji uvek važi. Kao i obično, bio je u pravu kad je Čoveka ćušnuo u materiju. Nije mu trebalo dugo. Za dva veka, ohol do ludila, uz pomoć mašina, postao je nepodnošljiv. I danas je takav: divalj, sit i presit, pijan od rakije, pijan od benzina, slep i nerazuman, nepopravljiv, mešanac ovčice i bika, ali i hijene. Baš je sladak! I poslednja sprčena guzica u ogledalu vidi Jupitera. Čudo nad čudima modernog vremena. (...) Vasceli svet postaje kritičar, a to znači mediokritet do srži. Kritika je danas kolektivna, žučna, slugeranjska, glupava i potpuno ropska.
Svesti čoveka na materiju, to je novi zakon, skriven, neumoljiv. (...) Kad prevare više ne pomažu, kada sistem pukne kao balon, dohvata se pendrek, mitraljez... granate! Kad treba, prazni se arsenal! Sve uz silni optimizam krajnje odlučnosti! Svi pokolji, svi ratovi od potopa naovamo, vođeni su uz muziku optimizma... Budućnost svi zločinci vide ružičasto, to ide uz zanat. Pa nek im bude. (...)
Iz pamfleta Mea culpa