Većina radnika bili su iskusni, amerikanizovani, "uzmi i beži" ljudi, kojima ništa na svetu nije bilo sveto, sem novca. Imali su taj svoj cinični pravilnik po kome su radili. Ljudi su svinje; reklama je kao zveket kante sa splačinama unutar svinjca. Ipak, ispod njihovog cinizma bila je krajnja naivnost, slepo verovanje u boga novca. Gordon ih je proučavao nenametljivo. Kao i pre, odrađivao je svoj posao prosečno dobro i kolege su ga gledale sa visine. Ništa se u njegovoj svesti nije menjalo. I dalje je prezirao i gadio se na zakon novca. Nekako, pre ili kasnije, morao je da od toga i beži; čak i sada, posle prvog fijaska, spremao je beg. Bio je U svetu novca, ali opet i Van njega. A što se tiče ljudi oko njega, malih crva sa istim polucilindrima, koji se nikada ne okreću iza sebe, i otimača, Američkih biznis-koledž-šljama, pre su ga zabavljali, nego što su ga plašili. Voleo je da proučava taj njihov zadrži-svoj-posao-po-svaku-cenu mentalitet. Bio je među njima kao dete koje je pravilo beleške.
Jednog dana se desila zanimljiva stvar. Neko je nekako video Gordonovu pesmu u magazinu i objavio da imaju "pesnika u kancelariji". Naravno, Gordon je ismejan, ne neprirodno, od strane kolega. Dali su mu nadimak "bard" od tog dana. Ali, iako zabavljeni, takođe su bili i blago prezrivi. Potvrdili su sve ono što su mislili o Gordonu. Lik koji piše poeziju nije baš tip koji "pravi novac".
Iz romana Samo nek aspidistre lete