Sva Sizifova tiha radost je u tome. Njegova sudbina mu pripada. Njegov kamen je njegova stvar. Isto tako, apsurdni čovek, kada razmišlja o svom mučenju, ućutkuje sve idole. U svetu iznenada vraćenom svojoj tišini, uzdiže se hiljade malih ushićenih glasova zemlje. Nesvesni i tajni pozivi, pozivi upućeni od svih bića, to je neophodno naličje i cena pobede. Nema sunca bez senke, potrebno je upoznati noć. Apsurdni čovek kaže "da" i njegov napor će biti stalan. Ako postoji lična sudbina, nema više opšte sudbine ili bar postoji samo jedna koju on smatra fatalnom i dostojnom prezira. Što se ostalog tiče, on zna da je gospodar svojih životnih dana. U tom tananom trenutku, u kojem se čovek iznova okreće svom životu, Sizif, vraćajući se svom kamenu, posmatra sled tih nepovezanih pokreta koji postaju njegova sudbina, koju je on stvorio, ujedinio pod pogledom svog sećanja i uskoro zapečatio svojom smrću. Na taj način, ubeđen u ljudsko poreklo svega što je ljudsko, slepac koji želi da vidi i koji zna da noć nema kraja, uvek je u pokretu. Kamen se još kotrlja.
Ostavljam Sizifa u podnožju planine! Svoje breme uvek iznova pronalazimo. Ali Sizif nas uči i višoj vernosti, koja poriče bogove i podiže kamenje. I on smatra da je sve dobro. Od sada, ovaj svet bez gospodara ne izgleda mu ni neplodan ni bezvredan. Svako zrno ovog kamena, svaki kristalni odsjaj ove planine pune noći, sam za sebe oblikuje jedan svet. Sama borba da se stigne do vrha dovoljna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa treba da zamislimo kao srećnog.
Iz eseja Mit o Sizifu (knjiga filozofskih eseja Mit o Sizifu)