Artnit

Utorak, 18 Mart 2014 17:02

Iskušenje Zapada - izmaći smrti Istaknut

Smrt je prirodni deo životnog ciklusa, ili nešto čega se čovek plaši, ili se čak i odriče. Shvatanje takve neizbežne i stalne činjenice, kao što je ljudska smrt zavisilo je od istorijskog peroda u kojem se živelo, što pokazuju istraživanja čuvenog francuskog istoričara Filipa Arijesa koja su trajala petnaest godina. U svom delu Eseji o istoriji smrti na Zapadu Filip Arijes prikazuje promene u stavu čoveka Zapada prema smrti, od ranog srednjeg veka, gde je shvaćena kao poznata kolektivna ljudska sudbina, do savremenog industrijskog društva, gde se krije kao neprijatna porodična tajna.

Po Filipu Arijesu, u periodu od antičkih vremena do XIX veka smrt je smatrana prirodnom i neizbežnom, i nije bila predmet izuzetnog straha. Verovalo se da "list nije zatvoren u trenutku smrti, već poslednjeg dana sveta". Da bi opisao period "ukroćene smrti" Arijes se oslanja na podatke dobijene iz francuskih herojskih pesama. Prizori smrti heroja, opisane u pesmama odražavaju svest o nečijoj smrti i mirno prihvatanje te činjenice. Arijes analizira i novija književna remek-dela koja opisuju ponašanje čoveka koji je suočen sa smrću, kao što su Don Kihot Migela de Servantesa ili dela Lava Nikolajeviča Tolstoja. Zajednička "rutina" smrti uključuje reči zbogom rođacima, kratko pamćenje nečijeg života i oproštaj od sveštenika. Iako je u početku sahranjivanje u urbanom području bilo zabranjeno, to nije trajalo dugo, uglavnom zato što su se gradovi brzo širili, i predgrađa postajala njihov deo. Drugi razlog je bila želja da se bude sahranjen što je moguće bliže svetim mučenicima čiji ostaci su sahranjeni u crkvi.

Od srednjeg veka, bliska, "ukroćena" smrt se postepeno i polako pretvara u potiskivanu, proklinjanu, "zabranjenu" smrt, kakva je u današnje vreme. Sa porastom ravnodušnosti prema religiji, nemirenje sa prestankom života dramatično je potisnulo i fatalističku ravnodušnost prema smrti. Sekularizacija društva nije pružila alternativu kakvu je davala religija. Era "nevidljive smrti" počela je početkom XX veka i u mnogim aspektima mi se i dalje suočavamo sa njom i danas. Ovaj period karakteriše odbijanje žalosti kako bi se izbegla tema smrti. Mesto umiranja više nije nečiji dom, već bolnica. U suštini ceo proces smrti je prenet u ruke medicinskog osoblja, a sahrana osoblja Zavoda. Preterana žalost postaje nepristojna. Kremacija je primer radikalne ambicije da se uništi sve što podseća na smrt i spreči susret misli i smrti u svakodnevnom iskustvu.

Pročitano 4513 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Društvo Iskušenje Zapada - izmaći smrti