Artnit

Nedelja, 20 Novembar 2016 12:03

Žan Pol Sartr - O filmu Ivanovo detinjstvo Andreja Tarkovskog Istaknut

Plakat za film Ivanovo detinjstvo Plakat za film Ivanovo detinjstvo

Ali Tarkovski ima dvadeset i osam godina (on mi je to sam rekao, a ne trideset kao što je pisalo u izvjesnim novinama) i, budite u to sigurni, on vrlo slabo poznaje zapadni film. Njegova kultura je bitno i nužno sovjetska. Tu se ništa ne dobiva; tu sve treba da se izgubi, u želji da se iz buržoaskih prosedea derivira jedan “postupak“ koji proističe iz samog filma i iz materije koja se obrađuje.

Ivan je lud; on je jedan monstrum i mali heroj; u stvari, on je najnevinija i najdirljivija žrtva rata: ovog mladića, koga ne možemo spriječiti da voli, skovalo je nasilje koje je on pounutrio. Nacisti su ga ubili kad su ubili njegovu majku i kad su masakrirali stanovnike njegovog sela. Ipak, on živi, ali drugdje; u onom neprebolnom trenutku kada je gledao kako padaju njegovi bližnji. Ja sam lično vidio neke mlade Alžirce kako se pod dejstvom masakra povode za uzorima i haluciniraju. Za njih nema nikakve razlike između sna u budnom stanju i noćnih snova. Oni su bili ubijeni; oni su željeli da ubijaju i da budu ubijeni. Njihova herojska ogorčenost je bila, prije svega, mržnja i bijeg pred nepodnošljivom strepnjom. Kad su se borili, oni su izbjegavali užas u borbi; kad ih je noć razoružavala, kad su se u snu vraćali svom djetinjstvu, užas se ponovo rađao, oni su oživljavali sjećanja koja su htjeli da zaborave. Takav je Ivan. I ja mislim da treba pohvaliti Tatkovskog što je tako dobro pokazao kako za ovo dijete sklono samoubistvu nema razlike između dana i noći. U svakom slučaju, ono ne živi sa nama. Akcije i halucinacije su u tijesnoj vezi. Pogledajte odnose koje ono održava sa odraslima: ono živi među vojnicima; oficiri - hrabri i odvažni ali “normalni“ ljudi koji nisu iskusili trpnju tragičnog djetinjstva - su ga prihvatili; zauzimaju se za njega, vole ga, po svaku cijenu žele da ga “učine normalnim“, šalju ga u pozadinu i u školu. Očigledno, dijete bi moglo, kao u Šolohovljevim novelama, pronaći među njima oca koji bi zamijenio izgubljenog. Ali suviše kasno: ono nema više potrebe čak ni za roditeljima; neizbrisivi užas viđenog masakra, koji ga je natjerao na usamljenost, još je dublji nego ovaj gubitak. Oficiri na kraju posmatraju dijete sa nekom vrstom nježnosti pomiješane sa zaprepašćenjem i bolnim nepovjerenjem; oni vide u njemu onog savršenog monstruma, tako lijepog i gotovo odioznog, koga je neprijatelj radikalizirao, koji se potvrđuje samo u smrtonosnim impulsima (nož na primjer) i koji ne može presjeći veze između rata i smrti; ko danas ima potrebu za ovim kobnim svijetom da bi živio; ko je oslobođen straha usred bitke i ko bi, u pozadini bio ponesen strepnjom. Mala žrtva zna šta joj je potrebno: rat - koji je stvorio - krv, osveta. Ipak, dva oficira ga vole; što se njega tiče, sve što se može reći o njemu jeste da ih on ne mrzi. Za njega, ljubav je put koji je zauvijek zapriječen. Njegovi snovi i njegovo haluciniranje nemaju ništa beznadežno. Nisu u pitanju junačka djela niti čak praktična isprobavanja u “subjektivnosti“ djeteta: ona ostaju savršeno objektivna i mi ne prestajemo da gledamo Ivana spolja, baš kao u “realističkim“ dramama; u stvari, za ovo dijete, čitav svijet je priviđenje, i ovo dijete, monstrum i mučenik je u ovom svijetu priviđenje za druge. Zato nas prva epizoda filma vješto uvodi u istinit i lažni svijet koji je zapravo svijet djeteta i rata, opisujući nam sve počevši od strvarnog trčanja djeteta kroz šume do lažne smrti njegove majke (ona je stvarno umrla ali je događaj - koga mi nikada nećemo upoznati jer je suviše duboko skriven - bio različit: on nikada ne izbija na površinu osim preko transkripcije koja mu pomalo oduzima njegovu užasnu nagotu). Ludost? Realnost? I jedno i drugo: u ratu, svi vojnici su ludi; ovo monstruozno dijete je objektivno svjedočenje njihove ludosti jer je ono najluđe. Dakle, nije u pitanju ni ekspresionizam ni simbolizam, već jedan način pričanja koji zahtijeva sama tema i koji je mladi pjesnik Voznesenjski nazivao “socijalističkim nadrealizmom“.

Iz eseja Diskusija o kritici povodom “Ivanovog djetinjstva“ 

Pročitano 1511 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Društvo Žan Pol Sartr - O filmu Ivanovo detinjstvo Andreja Tarkovskog