Artnit

Ponedeljak, 23 Mart 2015 12:23

Etičko učenje Imanuela Kanta Istaknut

Dizajn korica knjige Kritika praktičnog uma Dizajn korica knjige Kritika praktičnog uma

Nijedan filozof novog veka pre Karla Marksa nije ostavio toliki trag u istoriji etike kao Imanuel Kant. Svoje etičko učenje izložio je u delu Kritika praktičnog uma, koje je objavljeno 1788. godine. Otkrivajući zakonitosti ljudske moralne prakse ističe da je samo kritički precizirao pojmove i razlučio njihovo značenje, a odgovor na pitanje šta treba da činim čovek nalazi u samom sebi.

U tumačenju etike Imanuel Kant polazi od pojma dobre volje, koji predstavlja dobro po sebi, a čija je jedina svrha ispunjenje dužnosti odnosno poštovanje zakona. Moralne radnje su obavezne same po sebi, nezavisno od zadovoljstva ili nezadovoljstva, koristi ili štete koje su sa njima povezane. One su dobre po sebi a ne samo po onome što proizvode. Pošto svaki čovek već ima a priorni zakon, koji mu naređuje kako da se ponaša moralno delovanje se zasniva na samokontroli. Taj moralni zakon, koji je i osnovni zakon praktičnog uma, Kant naziva kategoričkim imperativom. On je dao pet definicija kategoričkog imperativa, a prva i verovatno najpoznatija je: "Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih". Mada svaki čovek ima u svojoj svesti moralni zakon od njegove volje zavisi hoće li ga poštovati ili ne.

U vezi sa uzorom moralnog ponašanja Kant je skeptičan. On smatra da su takozvani primereni oblici ponašanja redovno bremeniti protivurečnostima. Kao primer navodi slučaj čoveka koji je izgubio sopstveni život spasavajući ljude iz brodoloma. Sličan problem se javlja i kod žrtve patriotizma, o čemu Kant piše: "U tim slučajevima, presudnije je velikodušno žrtvovanje njegovog života za spas otadžbine, a ipak još postoji poneka sumnja za onoga ko se pita da li je zaista dužnost čovekova u tome da samog sebe i bez naređenja žrtvuje tom cilju." On zaključuje da "ta radnja u sebi nema snagu uzora i podsticaja za podražavanje".

Kant smatra da je nemoguće pružiti maksime ili aksiome koji bi bili truizmi moralnog držanja. Ljudi ponekad žudnju za srećom proglašavaju univerzalnim praktičnim zakonom. Ali, kada bi sreća postala glavni objekt žudnje čoveka, posledice bi bile najoštriji sukob i potpuno poništenje same maksime i njene svrhe, zato što volje svih nemaju jedan te isti objekt, već svakoj osobi leži na srcu vlastita dobrobit. Ilustrujući ovaj sukob Kant navodi zavet između bračnih drugova koji se međusobno upropašćavaju: "O divna harmonijo, šta on hoće, hoće i ona!"

U određenju i obrazloženju morala mora se osim logičko-formalnih pozvati i na druge momente. Kao primer Imanuel Kant navodi problem samoubistva, čoveka čiji je život pun patnji, pa je odlučio da se ubije. Maksima ovog čoveka bila bi egoistička: on hoće život samo pod uslovom da u njemu ima ugodnosti. Ali, ako se ova maksima uopšti, i ako svako kome je težak život odluči da se ubije, onda će se uvideti, kako Kant kaže "da bi priroda čiji bi zakon bio da sam život uništava pomoću istog osećanja koje je određeno da nagoni na unapređenje života (taj osećaj je egoizam, samoljublje) protivrečila sebi i da tako ne bi mogla opstajati kao priroda. Dakle, nemoguće je da bi ona maksima mogla postojati kao opšti prirodni zakon, a prema tome ona potpuno protivreči principu svake dužnosti".

Pročitano 5510 puta Poslednji put izmenjeno Nedelja, 19 April 2020 11:33

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Društvo Etičko učenje Imanuela Kanta